Sporazumom o normalizaciji odnosa između Ujedinjenih Arapskih Emirata i Izraela koji je potpisan 15. septembra u Beloj kući, Donald Tramp je iznenadio svet ponovnim uključenjem američke diplomatije na Bliski istok samo par meseci pred izbore. Reakcije iz stranačkih tabora nisu mogle biti više različite; republikanci su već videli američkog predsednika kako drži govor u Oslu gde se zahvaljuje na osvojenoj Nobelovoj nagradi za mir, dok su demokrate tvrdile “kako jedino Donald Tramp može da se hvali potpisanim mirovnim sporazumom između država koje nikad nisu bile u sukobu”.
Iako je događaj pretio da prođe gotovo neopaženo u američkom javnom mnjenju, bliskoistočna inicijativa nije prestala. Bahrein je bio sledeća arapska država koja je normalizovala odnose sa Izraelom, čak je i sporazum potpisan u Vašingtonu između Srbije i Kosova sadržao određene odredbe koje su se ticale premeštanja ambasada iz Tel Aviva u Jerusalim. Tramp je nagovestio da će još arapskih država preduzeti iste korake u bliskoj budućnosti. Kao glavni favoriti navode se Oman i Sudan, ali i sama Saudijska Arabija, osnivač Arapske lige.
Konačna normalizacija odnosa između arapskog sveta i Izraela bi bila veliki diplomatski uspeh za svaku administraciju, a u optimističnijim krugovima se šapuće i o rešavanju pitanja statusa Palestine. Šta se tačno krije iza ove “neočekivane” inicijative, koje će posledice ona imati na geopolitičku situaciju na Bliskom istoku, i koliki će uticaj imati na reizbor Donalda Trampa 3 novembra?
„Peace to prosperity“
Neočekivan je zaista bio vremenski okvir ove inicijative, s obzirom na pandemiju COVID-19. Ona je samo deo šireg “Peace to Prosperity “ plana, koji je Trampova administracija donela ubrzo po preuzimanju vlasti 2017. U ovom dokumentu, na 180 strana je detaljnije opisan plan trenutne administracije kojim ona pokušava da dođe do konačnog rešenja izraelsko-palestinskog konflikta. Plan se sastoji iz političke i ekonomske komponente, i zasnovan je na tumačenju rezolucije 242 Ujedinjenih nacija i pregovorima koji su vođeni u Oslu 1994. Jedna od prvih tačaka ovog plana se odnosi na normalizaciju odnosa između Izraela i ostatka arapskog sveta.
U ovom planu se mogu videti sve (pozitivne i negativne) odlike sada već dobro poznatog Trampovog “ taktičkog transakcionalizma “. Kao i u posredovanju između dve Koreje ili Srbije i Kosova, predsednik Tramp pokušava da ekonomskim podsticajima, ulaganjima, pa i ekonomskim ucenama i sankcijama približi suprostavljene strane i dođe do kompromisnog rešenja.
U “Peace and Prosperity “, SAD su tradicionalno na strani Izraela. Jedna od kontroverznih odredbi tiče se priznavanja Jerusalima kao glavnog grada izraelske države i premeštaj ambasade, koje je Kongres ( kao posledica takozvane “ Gingričove revolucije “ 1994, kada su republikanci ubedljivom pobedom na midterm izborima stekli kontrolu nad oba zakonodavna doma Kongresa ) zakonom propisao još 1995, odlagano je za vreme administracija predsednika Klintona, Buša i Obame iz razloga državne bezbednosti.
Ekonomsko povezivanje pojasa Gaze sa Zapadnom obalom, rešavanje problema izbeglica, strateške bezbednosti Izraela, političkog statusa Jerusalima i doline reke Jordan su neke od glavnih tačaka ovog dokumenta. Međutim, osim premeštaja ambasade, do kojeg je došlo 14. maja 2018. ( na 70 godišnjicu nezavisnosti Izraela ), koje je bilo na Trampovoj agendi još za vreme predsedničke kampanje 2016, većina tačaka su ostale puko “ slovo na papiru “, budući da su SAD na Bliskom Istoku bile fokusirane na situaciju u Siriji i konfrontaciju sa Iranom. Približavanje Izraelu od strane sunitskih arapskih država nije diplomatski trijumf trenutne ( niti prethodnih ) američke administracije, već posledica višedecenijskog, neometanog jačanja Irana.
Paukova mreža Irana i arapsko prestrojavanje
Potpisanim sporazumom u Beloj kući, Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrein su postali treća, odnosno četvrta arapska država koja je normalizovala odnose sa Izraelom, posle Egipta i Jordana. Iako je sporazum sa Egiptom iz 1979, posle iscrpljujućih pregovora u Kamp Dejvidu gde su glavni akteri bili egipatski predsednik Anvar el Sadat i izraelski premijer Menahem Begin dok je ulogu medijatora imao Džimi Karter, od istorijskog značaja, bitniji za razumevanje trenutne geopolitičke situacije na Bliskom Istoku i transformaciju izraelsko-arapskog sukoba u konflikt između Izraela i usamljene Palestine je mirovani sporazum zaključen sa kraljevinom Jordan.
Te 1994, pojedinim arapskim državama je postalo jasno da je iz prethodnih sukoba u vojnom i diplomatskom smislu kao pobednik izašao Izrael. Hladni rat je okončan potpunim porazom Sovjetskog saveza, najvećeg saveznika i finansijera arapske agende. Samo godinu dana ranije pregovaralo se u Oslu, gde iako je došlo do međusobnog priznanja između Izraela i Palestinske narodne samouprave, brojni problemi su ostali nerešeni ( status izbeglica, grada Jerusalima, granica, vojnih baza ) a obećano povlačenje izraleskih trupa iz zone Zapadne obale, do kojeg nije došlo ni danas, 25 godina kasnije, samo san.
Izraelski pregovarački duo koji su činili Šimon Peres i Jicak Rabin (ministar spoljnih poslova i premijer Izraela ) je već u kasnim 1980-im godinama prošlog veka pokušavao da tajnim pregovorima privoli Jordan na sklapanje mirovnog sporazuma. 1994, kralj Husein od Jordana se plašio da će njegova zemlja propustiti šansu za ekonomski prosperitet koji bi sledio iz Jordanovog ulaska u američku interesnu sferu. Ohrabljen podrškom koja je stizala od strane Hosnija Mubaraka i obećanjem o opraštanju svih dugova Jordana i dodatnim investicijama od strane američkog predsednika Bila Klintona, došlo je do nominalne normalizacije odnosa između dve države koje su bile u sukobu skoro 30 godina. Sporazum nije pozitivno prihvaćen u arapskom javnom mnjenju, već je smatran izdajom. Asadova Sirija i Irak pod vlašću Sadama Huseina su javno osudili Jordan, a izraelskog premijera Rabina ovaj sporazum je koštao života godinu dana kasnije, kada je na njega izvšen atentat od strane desničarskih ekstremista na trgu Kraljeva u Tel Avivu.
Današnja geopolitička slika
Situacija danas je veoma drugačija. Ponovnim uključenjem SAD u region, došlo je do pada određenih diktatorskih režima, ali i do stvaranja nekontrolisanog vakuma moći. Padom Sadamovog Iraka konačno je omogućen prodor Irana i proširenje šiitske sfere uticaja na zapad i jugozapad. Od Hezbolaha u Libanu, podrške alavitima i Asadu u Siriji, do kontrole nad iračkom prošiitskom vladom, stanje na Bliskom Istoku poprimilo je oblik arapskog Hladnog rata, sa Saudijskom Arabijom i zalivskim državama na jednoj strani, i Iranom i njegovim satelitima na drugoj.
Međutim, dugoročna nestabilnost Saudijske Arabije i američko postepeno povlačenje iz regiona doveli su do ponovnog prestrojavanja arapskih država. Bez Egipta koji je u dvadesetom veku imao tradicionalnu ulogu posrednika između zapada i istoka, kao i Izraela i arapskog sveta, ovu prazninu gleda da popuni princ Muhamed ben Zajed.
Zajed je prvi stupio u kontakt sa Džeredom Kušnerom, bliskim savetnikom ( i zetom ) američkog predsednika Donalda Trampa. Ben Zajed, kao jordanski kralj Husein ranije, vidi prisnu saradnju sa Izraelom kao neophodnu radi suzbijanja iranskog uticaja na Bliskom Istoku. Osim obuzdavanja Irana, ovim potezom princ UAE gleda da napreduje na hijerarhijskoj lestvici arapskih država, na taj način stavljajući Saudijsku Arabiju u mat poziciju. Emirati kao zemlja koja nije učestvovala u izraelsko-arapskim sukobima u prošlosti, ima daleko veću fleksibilnost i mogućnost da manevrviše u diplomatskim vodama. Saudijska Arabija, kao daleko religiozniji ( i osnivač i de facto lider Arapske lige) i nestabilniji entitet se nalazi u nepovoljnijem položaju. Preti joj opasnost da ispadne iz “ velike igre “ ili da izgubi status lidera sunitskog sveta i okrene leđa Palestini u slučaju priključenja proizraelskoj struji, na čijem će čelu biti UAE.
Prestrojavanje Emirata isto nije bez posledica, ali su one pametnom retorikom obe strane minimizirane. Nejtanjahu još jednom ispada mirotvorac odricanjem obećanja na aneksiju Zapadne obale, datog za vreme za vreme izborne kampanje 2019. sa ciljem povećanja popularnosti među biračkim telom koje je desno orijentisano, dok ben Zajed uspeva da sačuva “obraz“ arapskom svetu zaobilazeći palestinsko pitanje u širokom luku.
[click_to_tweet tweet=“Kao i u posredovanju između dve Koreje ili Srbije i Kosova, Tramp pokušava da ekonomskim podsticajima, pa i ekonomskim ucenama približi suprostavljene strane i dođe do kompromisnog rešenja. | “ quote=“Kao i u posredovanju između dve Koreje ili Srbije i Kosova, Tramp pokušava da ekonomskim podsticajima, pa i ekonomskim ucenama približi suprostavljene strane i dođe do kompromisnog rešenja.“]
Cena mira – F-35?
Nije tajna da UAE i druge zalivske države godinama jačaju veze sa Izraelom – delom na osnovu zajedničkih pretnji, koje potiču od Irana i njegovih regionalnih plaćeničkih i sunitskih džihadskih grupa. Bezbednosno-obaveštajna saradnja postala je uobičajena, izraelske firme prodaju zalivskim državama napredno sajber-oružjanje i tehnologije.
Ipak, cena ovog sporazuma koju Trampova administracija je voljna da plati zarad rešenja izraelsko-arapskog konflikta ( a i boljih šansi na izborima 3. novembra ) jeste isporuka F-35 aviona Emiratima. Lovac pete generacije je do sada bio “čuvan“ za najpouzdanije saveznike SAD, poput Izraela, Južne Koreje, Japana i NATO članica zapadne Evrope.
Ne smemo zaboraviti da je očuvanje izraelske kvalitativne vojne nadmoći – njegove sposobnosti da tehnološkom i taktičkom superiornošću odvraća agresiju od regionalnih protivnika, bilo vodeći princip američke politike prema Bliskom istoku od 1960-ih i kodifikovano načelo američkog zakona od 2008.
Moguća prodaja F-35 UAE bi bila jedna od kontroverznijih odluka ove administracije. Navodni ratni zločini UAE u Libiji, koji uključuju napad na pritvorski centar za izbeglice u blizini Tripolija i napad dronom koji je u januaru ubio nenaoružane kadete u Tripoliju, mogli bi da pokrenu lavinu pitanja etičke prirode. Takođe, postoji zabrinutost zbog mogućnosti da Rusija i Kina počnu da snabdevaju Iran sofisticiranom vojnom tehnologijom , kako bi se suprotstavili poboljšanju vazdušnim sposobnostima UAE koje bi proizašle iz transfera F-35.
Iako su navedeni razlozi dovoljno zabrinjavajući, rastuće strateško partnerstvo UAE sa Rusijom pruža jednako ubedljivo obrazloženje za odlaganje prodaje F-35 u Abu Dabi.
UAE često opisuje kao najpouzdaniji američki partner za borbu protiv terorizma u arapskom svetu, Abu Dabi je sarađivao sa Rusijom na jačanju međunarodnog legitimiteta sirijskog predsednika Bašara al Asada i omogućavanju ofanzive šefa libijske nacionalne vojske Kalife Haftara na Tripoli. Ova vojna saradnja isprepletena je jačajućim bilateralnim odnosima. U junu 2018. godine Rusija i UAE potpisali su prvi sporazum o strateškom partnerstvu između Moskve i zemlje Saveta za zalivsku saradnju (GCC). Ruski predsednik Vladimir Putin opisao je Mohameda bin Zajeda kao „starog prijatelja“ uoči posete UAE u oktobru 2019. godine, što je rezultiralo 1,3 milijarde dolara u novim komercijalnim ugovorima između dve zemlje.
U svetlu ovog rastućeg partnerstva, Sjedinjene države trebalo bi se uzdržati od izvoza F-35 u UAE sve dok Abu Dabi ne preduzme opipljive korake ka razdvajanju od Rusije. Presedan obustave prodaje F-35 Turskoj nakon što je kupila ruski sistem protivraketne odbrane S-400 i najavio planove za saradnju sa Rusijom na izgradnji sistema S-500 trebalo bi da se primeni na UAE. Ukoliko se UAE ne distanciraju od Rusije, postoji neprihvatljivo visok rizik od nehotičnog prenosa američke tehnologije u Rusiju preko Abu Dabija i ruski protivraketni odbrambeni sistemi postanu interoperabilni sa F-35.
Gordijev čvor
Abraham sporazum predstavlja jedan veliki korak napred ka normalizaciji odnosa između Izraela i arapskih država , ali u duhu spoljnopolitičke politike Donalda Trampa i njegove administracije, pati od kratkoročnosti i nesagledavanja “ velike slike “. Međutim, pregovori vođeni decenijama su pokazali da potraga za kompomisom nije dovela do željenih rezultata. Trampov stav prema Bliskom Istoku je mač sa dve oštrice, ali da li to može biti isti mač kojim je Aleksandar Veliki “rešio“ Gordijev čvor saznaćemo u budućnosti.