Duško Lopandić – Američki izbori i budućnost EU
U nastavku možete pročitati kratak intervju sa ambasadorom Duškom Lopandićem za Novi treći put na temu američkih izbora i njihovog uticaja na budućnost Evropske unije i Zapadnog Balkana.
1)Za koga Evropljani potajno “navijaju” na izborima u SAD?
U početku bi trebalo istaći da predsednički izbori u SAD uvek izazivaju veliki interes u svetu, jer, hteli – nehteli, izbori za najmoćnijeg čoveka u SAD neminovno imaju posledice po sve zemlje sveta, kao i na budućnost, imajući u vidu ekonomski, politički i sve druge vrste uticaja koje imaju SAD kao najmoćnija država na svetu. Zato nije čudo da su izborna kampanja u SAD i pitanje izbora budućeg predsednika praćeni sa velikom pažnjom i u Evropi. Moglo bi se reći da i na ovo pitanje, kao i na mnoga druga Evropljani odgovaraju različito, odnosno da je ovo još jedno od svedočanstava o političkoj i društvenoj podeljenosti evropskog kontinenta koju nije prevazišla ni evropska integracija. Specifičnost Trampovog predsednikovanja I njegov stil tokom poslednje četiri godine izazivaju dodatne reakcije javnosti.
Ako posmatramo rezultate ispitivanje javnog mnjenja u pojedinim evropskim državama, možemo konstatovati da je aktuelni američki predsednik uglavnom nepopularan u najvećem broju evropskih zemalja – posebno onih na zapadu kontinenta. Akete pokazuju da je stepen nepoverenja ili nepopularnosti D. Trampa u velikom broju evropskih država čak i veći od, na primer, nepoverenja prema domaćim ili nekim stranim političarima, poput kineskog predsednika Si Đinpinga i drugih. Poverenje u predsednika Trampa je, na primer još pre pandemije imalo samo 13% Nemaca ili 20% Francuza. S druge strane, poverenje u Trampa je mnogo veće u istočnoevropskim zemljama, posebno u onim koje su orijentisane na blisku vojnu i drugu saradnju sa SAD, poput na primer Poljske (poverenje u Trampa je izrazilo 51% Poljaka), Ukrajine (44%), Slovačke (34%) ili Mađarske (33%). Ankete iz oktobra ove godine u zapadnoevropskim zemljama pokazauju da je podrška Bajdenu u odnosu na Trampa izuzetno visoka u praktično svim zemljama, uključujući Veliku Britaniju (odnos je 61% prema 13% za Bajdena), Španiju (69% – 16%), Italiju (58%-20%) i td.
Slična je naklonost političkih elita. Mogli bismo grubo konstatovati da podršku izboru Bajdena iskazuju liberalne političke grupacije desnog i levog centra, a da se više podrške izboru Trampa iskazuje u političkim grupama populističke orijentacije ili u pojedinim državnim rukovodstvima centralne Evrope, poput Mađarske ili Poljske.
2) Kako bi izbor jednog, ili drugog kandidata mogao da utiče na odnose SAD i EU?
Trampova pobeda će značiti nastavak dosadašnje američke politike i trenda slabljenja transatlanskog strateškog savezništva. Treba podsetiti da je Tramp prvi američki poredsednik od kraja Drugog svetskog rata koji nije podržao evropsku integraciju, odnosno koji je otvoreni “evroskeptik”, ali koji je takođe vrlo rezervisan i prema ulozi NATO i koji je čak preduzeo ili zapretio raznim vrstama trgovinskih sankcija prema tradicionalnim evropskim saveznicima, poput Nemačke ili Francuske. Trend “rastakanja” multilateralnog međunarodnog poretka koji je stvoren nakon Drugog svetskog rata (značaj UN, uloga bretonvudskih institucija, STO i td) će se nastaviti, a politika SAD i EU će se razlikovati ili suprostavljati i u nizu drugih značajnih međunarodnih pitanja, od sporazuma o klimi do politike prema Iranu i drugo.
S druge strane, u svojim najavama buduće spoljne politike u slučaju dolaska na vlast, Bajden je najavio vraćanje na ono što bismo nazvali tradicionalnom politikom SAD u Evropi – podršku Evropskoj uniji, saradnji u okviru NATO i donekle veći nivo konsultovanja kada se radi o raznim spoljnopolitičkim akcijama. Mogli bismo reći da bi američka spoljna politika najveću reviziju u odnosu na Trampovu poltiku mogla imati u odnosu na metode saradnje sa evropskim saveznicima. S druge strane, biće verovatno nastavljen trend nadmetanja sa Kinom, negativni pritisci i mere prema Rusiji uz možda veću vojnu angažovanost u pojedinim kriznim oblastima, poput Bliskog istoka i dr.
3) Da li bi izbor nekog od kandidata mogao da znači i ubrzani proces proširenja EU na Zapadni Balkan?
Odnos prema Zapadnom Balkanu ili porema politici proširenja Unije verovatno neće biti u vrhu glavnih prioriteta budućeg američkog predsednika.Očekivani pozitivniji uticaj eventualnog Bajdenovog izbora i njegova gledanja na stanje i perspektive integracije u EU imaće posledično i pozitivnije efekte na dalju evoluciju Unije, pa time i na njenu spremnost da se, nakon konsolidacije, odluči na srednji rok i na možda nešto energičnije korake u pravcu punopravnog uključivanja prostora Zapadnog Balkana u EU. Za sada je, ipak ova prognoza vrlo uslovna, imajući u vidu neizvesnost razvoja u SAD u kontekstu pandemije i buduće ekonomske situacije, kao i neizvesnu internu evoluciju u nekim od ključnih zemalja EU u narednim godinama (npr. izbori za naslednika kancelarke Merkel, francuski predsednički izbori u 2022. g, proces refomi u EU i drugo).
4) Kako ovi izbori utiču na Bregzit?
Proces izlaska Velike Britanije iz Evropske unije je, između ostalog, i najveći simbolični pokazatelj trenda dugoročnog slabljenja evropske integracije i vizije ujedinjene Evrope, bez obzira na to na koji način će doći do rešenja sadašnjih, još uvek vrlo neizvesnih pregovora o odnosima EU i UK nakon prelaznog perioda posle 2020. godine. Rezultati izbora u SAD će bez sumnje imati određeni, iako indirektni i delimični uticaj na ponašanje političkih predstavnika, posebno onih u Velikoj Britaniji (naročito zbog poznate osetljivosti američke političke elite, uključujući obe partije u Kongresu, na stanje u Irskoj). Moje mišljenje je da će racionalni ekonomski interesi prvladati i da će EU i VB, bez obzira na izbore u SAD, ipak pronaći rešenja za buduće odnose, na što bi Bajdenova pobeda ipak mogla da ima veće efekte, nego u slučaju pobede Trampa.
Evropa nakon američkih izbora
“Evropljani bi morali da troše više na odbranu”.
Iako se ova rečenica najčešće vezuje za politiku Donalda Trampa, prema evropskim NATO saveznicama ona nije naročit presedan. Od Džona Kenedija, preko Ronalda Regena do Donalda Trampa, javlja se kritika za manjak želje Evropljana da preuzmu veći deo odgovornosti i troškova za svoju bezbednost.
Međutim, iako su kritike evropskih saveznica od strane SAD-a bile česte u spoljnopolitičkoj sferi, do Donalda Trampa postojao je kakav takav konsenzus gotovo svakog američkog predsednika oko evropskih pitanja. Svi američki predsednici su se zalagali za produbljivanje evropske saradnje kroz NATO i EU, kao i dalje širenje članstva obe organizacije ka istoku.
Pad evropskog “postmodernog raja” i Balkan
Veliko pomirenje bivših neprijatelja, trajni mir, demokratizacija, rušenje zidova, trgovina, ukidanje granica, socijalno odgovorna država i optimizam.
Iako ovo može delovati kao utopijsko stanje, ovo je donedavno bila evropska realnost. Od pada Berlinskog zida 1989. godine, značajan deo Evrope obezbedio je sebi parče “postmodernog raja” o kom je pisao čuveni američki istoričar Robert Kejgan u svom bestseleru “Of Paradise and Power”.
Da li je Makron nadmudrio EU?
Posle višednevnih napora da se dođe do zadovoljavajućeg rešenja za sve učesnike pregovora, lideri evropskih institucija, uz odobrenje lidera evropskih zemalja, dali su predlog svojih naslednika. Na mestu predsednika EK, gde se trenutno nalazi Žan Klod Junker, od novembra bi trebalo da se nađe Ursula fon der Lajen, trenutna ministarka odbrane Nemačke. Mesto predsednika Evropskog saveta, na kojem se trenutno nalazi Donald Tusk, trebalo bi da pripadne Šarlu Mišelu, premijeru Belgije. Mario Dragi, dosadašnji predsednik Evropske centralne banke odlazi, a zameniće ga Kristin Lagard, dok će Visoki predstavnik za spoljnu politiku i bezbednost biti Žozep Borelj, umesto Federike Mogerini. Da bi se ovaj scenario obistinio, barem 376 poslanika Evropskog parlamenta moraće da glasa potvrdno. Ko su predloženi kandidati, kome bi ovakva EU najviše odgovarala i šta ukoliko EP odbije predlog?
Tri važna izbora do kraja godine
Evropljani su pre dve nedelje kolektivno izašli na izbore za Evropski parlament u najvećem broju još od 1994. godine. Uprkos najvećem padu, na izborima je ponovo najveći broj mandata osvojila Evropska narodna partija (EPP), dok se na drugom mestu, takođe ponovo, našla grupa socijalista i demokrata (S&D), koja je zabeležila tek nešto manji pad u broju mandata u odnosu na narodnjake. Kada se govori o najvećim pobednicima ovih izbora, to su centristička grupa liberala i demokrata (ALDE) potpomognuta partijom Emanuela Makrona, desni populisti u vidu Evropskog saveza naroda i nacija (EAPN) i grupa Zelenih partija (Greens/EFA). Ove tri grupe su zabeležile najveći rast mandata u odnosu na izbore 2014. godine.
Dosadašnju vlast su činile dve najveće grupe sa parlamentarnom podrškom liberala, a najveća promena nakon ovih izbora biće to što narodnjaci i socijalisti neće imati natpolovičnu većinu. Da bi formirali buduću vlast, moraće da potraže partnera, najverovatnije, u liberalima ili u Zelenima, a vrlo moguće da će birati i široku koaliciju centra u kojoj bi bile sve četiri grupe.
Osim pomenutih grupacija, ozbiljniji pad su zabeležile i grupe levičara (GUE/NGL) i konzervativaca i reformista (ECR), dok je deo partija iz bivše grupe slobode i direktne demokratije (EFDD) zabeležila gotovo identičan rezultat kao i 2014. godine, ali će zbog dela uslova koji postoji za formiranje grupe (minimum 25 mandata iz 7 različitih zemalja) koji se odnosi na broj različitih zemalja iz kojih poslanici dolaze, verovatno ostati razdvojena.
Nedavno završeni izbori jesu pokazali trendove političkih kretanja u Evropi, ali pojedini procesi koji se odvijaju na nacionalnom nivou mogli bi da donesu nova iznenađenja već do kraja tekuće godine. U nastavku teksta pozabavićemo se važnim izborima koji nas očekuju do kraja 2019. godine, a koji mogu doneti jasniju sliku razvoja političke ponude u budućnosti.
Nestajanje evropske levice
Pre nešto više od decenije, svetski kapitalizam se “rušio” i delovalo je da je maglovita budućnost pred snagama koje se zalažu za tržišnu privredu. Ponovo je masovno krenuo da se štampa “Kapital”. Brojni diskreditovani mislioci i politike naprasno su dobili novu šansu. Međutim, u ovom periodu politička dostignuća levice u potpunosti su izostala u Evropi.
Ova “zamalo decenija” levice, a zapravo decenija izrazite desnice, posledica je političkih zabluda levih političara i mislilaca, koja se pretvara u loše politike i poteze, a oni u loše izborne rezultate. U poslednjim anketama pred izbore za Evropski parlament, sve leve grupacije će izgubiti mandate. Socijaldemokrate će pretrpeti ozbiljan udarac kao najveća grupa, a gubitke će pretrpeti i izrazita levica i zeleni. Glavno pitanje je kako je evropska levica u potpunosti promašila priliku i zašto se nalazi u drastičnom padu.